|
 |
Piano i forte u Joyceovu stilu
|
| |
Foto: The National Archives of Ireland
KNJIŽEVNOST I GLAZBA Sprega umjetnosti u opusu velikoga irskoga književnika
Piano i forte u Joyceovu stilu
Da se u ključnome trenutku nije okrenuo književnomu izričaju, možda bismo danas ime Jamesa Joycea (1882. - 1941.) spominjali kao istaknuta glazbenika pjevača, pijanista ili možda skladatelja. A taj ključni trenutak odluke dogodio se 1903. godine. Na broju 60 Shelbourne Roada nedaleko od središta Dublina te je godine Joyce iznajmio veliku sobu na prvome katu i u nju se uselio s unajmljenim glasovirom. Imao je šest tjedana za vježbanje, jer je htio nastupiti na Nacionalnome pjevačkom natjecanju u Feisu. Svi su tada, a i poslije, govorili o njegovu glasu kao o toplome tenoru, no na natjecanju je završio na trećemu mjestu.
Možda bi i pobijedio, da nije imao golemu tremu pri čitanju s lista, što se također tražilo u pravilima natjecanja. Umjesto njega, na prvo je mjesto stao John McCormack, čija je pjevačka karijera, ironično, od toga trenutka nastavila rasti. A James Joyce donio je odluku da glazba ipak neće biti njegov osnovni poziv. Bez obzira na njegovo konačno opredjeljenje, glazba ga nikada nije napustila te je na raznovrsne načine prožimala čitav njegov književni opus.
U svojoj najnovijoj knjizi Glazba i irska književna imaginacija (Music and the Irish Literary Imagination), objavljenoj u nakladi Oxford University Pressa, profesor i muzikolog Harry White bavi se istraživanjem utjecaja glazbe na razvoj irske književne misli od 1800. godine do danas, pa tako značajan dio posvećuje upravo velikanu irske i svjetske književne misli Jamesu Joyceu.
White tvrdi kako irska književna tradicija još od početka 19. stoljeća bilježi tendenciju prevođenja značenja glazbe u književnost, a suvremenim je istraživačima to jasno vidljivo u poeziji Thomasa Moorea. No, Bernard Shaw, John Millington Synge i James Joyce pokazuju izrazito identificiranje formi opere i oratorija kao bitnih prototipova njihovih djela. Synge je bio glazbeno obrazovan i u ranoj dobi naginjao je skladanju, Shaw je dvadesetak godina bio glazbeni kritičar u Londonu i smatrao se nasljednikom Wagnera. No, među njima Joyce je možda na najzanimljiviji način prenio glazbene forme i postupke u način vlastitoga pisanja i promišljanja književnoga izričaja. Do te mjere da književna umjetnička djela funkcioniraju kao zamjena za glazbena umjetnička djela.
Foto: Ottacaro Weiss
Važna je to stavka koju u svojoj novoj knjizi razlaže irski muzikolog Harry White nalazeći joj uporište i u činjenici da između 1890. i 1920. godine irska literatura doživljava renesansu, no glazba za tim pomalo zaostaje. U to vrijeme u Dublinu uvjerljivo vlada talijanska opera, a upravo dvojnost, svojevrsnu neodlučnost, između talijanske opere i irske tradicionalne glazbe White pronalazi u Joyceovu opusu. Kada u kratkoj priči Mrtvi iz zbirke Dublinci Gabriel bez riječi pokazuje uz stepenice na svoju suprugu koja pozorno stoji i sluša pjesmu koja je, čini se, u starome irskom tonalitetu, on se pita čega je simbol ta žena koja sluša »udaljenu glazbu«. I dodaje, da je slikar, tako bi nazvao taj prizor. Udaljena glazba.
U Sirenama iz epohalnoga Uliksa Joyce jasno spominje »naš izvorni dorski«, misleći na način u kojemu je skladana tradicionalna irska glazba. U ranijem opusu, kako tvrdi White, Joyceu su jako važni simbolizam i poetičnost glazbe, tako da je moguće pronaći i identificirati stotine izravnih ili neizravnih, ali prepoznatljivih, referencija na pojedinačna glazbena djela i skladatelje. No, u toj putanji od novele Mrtvi, preko Sirena i Kiklopa iz romana Uliks pa konačno do druge krajnosti Finneganova bdijenja (čija četiri dijela odgovaraju četirima Wagnerovim muzičkim dramama u Prstenu Niebelunga), profesor Harry White dolazi do zaključka da se granice između književnosti i glazbe sve više gube, postaju sve manje prepoznatljive i odvojive. On to naziva književnošću u kojoj je razlika između glazbe i jezika nestala.
Već u Kiklopu, za razliku od Sirena, nema izričitih veza s određenim glazbenim djelima. Ali su zato prepoznatljiva brojna strukturna glazbena obilježja, koja se očituju u prisutnosti masivnih, gotovo zbornih odsječaka teksta, ili opisnih odsječaka, dinamična izmjenjivanja dijaloga i monologa, poput arija, utvrdit će Harry White. Kao da je riječ o glazbenim načinima pisanoj literaturi. Ali ipak, prvenstveno literaturi, naglasit će White. No jasno će izreći da Joyceova fikcija popunjava prazninu nastalu neuspjehom ustanovljenja opere ne samo u Irskoj, već i u čitavoj Engleskoj u razdoblju Joyceova života i djelovanja.
U svojoj knjizi Odiseja američkoga skladatelja (The Odyssey of an American Composer, New York, 1980.) Otto Luening zabilježio je što je James Joyce rekao svomu prijatelju Georgeu Borachu o pisanju Sirena, točno 18. lipnja 1919. godine prilikom šetnje Zürichom. »Dovršio sam poglavlje Sirena tijekom proteklih triju dana - velik posao. Napisao sam ovo poglavlje tehničkim glazbenim postupcima. To je fuga sa svim glazbenim znakovljem: piano, forte, rallentando i drugo. Također se pojavljuje kvintet, kao u Majstorima pjevačima, mojoj najdražoj Wagnerovoj operi. Nakon što sam istražio glazbene izvore i načine i upotrijebio ih u ovomu poglavlju, nisam više mario za glazbu. Ja, veliki prijatelj glazbe, nisam ju više mogao slušati. Vidim kroz sve njene trikove i ne mogu više u njoj uživati.«
Harry White profesor je glazbe na Dublinskom sveučilištu od 1993. godine te redoviti gost predavač diljem Europe i Sjeverne Amerike. Jedan je od utemeljitelja muzikologije kao samostalne znanstvene discipline u Irskoj, a među brojnim objavljenim knjigama i studijama posebno je značajan projekt koji je pokrenuo 1990. godine Irish Musical Studies, odnosno niz izdanja posvećenih muzikologiji u Irskoj, a 2001. godine imenovan je u članstvo uredničkoga odbora IRASM-a, publikacije Hrvatskog muzikološkog društva u Zagrebu. Od prije tri godine član je Kraljevske irske akademije. A njegovu izuzetno zanimljivu knjigu o sprezi irske glazbene i književne tradicije na hrvatski će jezik prevesti muzikolog Stanislav Tuksar, na kojoj je rad već započeo.
Mirta Špoljarić
Izvorno objavljeno u Vjesniku, ožujak 2009.
Vezano uz temu članka:
24.12.09 Handelov Mesija na humanitarnom koncertu Rotary cluba
17.12.09 Muzikologija: Knjiga Poetika glazbe Igora Stravinskog
01.12.09 Premijera Witches of Venice Philipa Glassa u Rimu
|
|
|
|
STRUČNI ČLANCI
Umjetnost, kultura, multimedija, mass media, novi mediji, kritike i osvrti...
PROJEKTI
Prezentacija Media-Via projekata i stručnih radova...
VIJESTI
Vijesti i događaji u kulturi i umjetnosti (Slavonski Brod, Hrvatska), MediaIndex (pregled vijesti iz Hrvatske i svijeta)
te arhiva video priloga....
GALERIJA
Online Art Galerija Media-Via. Prostor za prezentacije umjetničkih radova i prodajne izložbe...
ADRESAR
Web adrese po preporuci Media-Via - kultura, umjetnost, mediji...
eLEARNING
Edukacija za kulturu, umjetnost i medije. Nastavni materijali i prezentacijski prostor
za prikaz radova učenika i studenata...
|
|
Stavi ovo na Twitter!