Mainstream media - seminarski rad Marije Mikulić

Struktura medijskog sustava u kapitalističkoj-demokraciji


U romanu 1984 Gorge Orwell opisuje totalitarni sustav u kojem društvom upravljaju tri krilatice: rat je mir, sloboda je ropstvo i neznanje je snaga. Pomoću te tri krilatice mogao bi se opisati princip funkcioniranja, svrha i planirani učinak medijskog sustava u kapitalističkoj-demokraciji zapadnog svijeta, koji je posebno izražen u SAD-u, s tim da se taj princip bez puno pogreške može primjeniti i na bilo koju drugu kapitalističko-demokratsku zemlju. U svom drugom romanu Životinjska farma, napisanog sredinom četrdesetih, Orwell je napisao uvod koji je zatajen, nazvan "Književna cenzura u Engleskoj", govori o tome da se knjiga izruguje Sovjetskome Savezu i njegovoj totalitarnoj strukturi. Ali Orwell je u tom uvodu također rekao da Engleska nije puno drugačija. Mi nemamo KGB za vratom, ali krajnji ishod je skoro isti. Ljudi koji imaju samostalne ideje ili koji krivo razmišljaju su isključeni.
Orwell spominje i institucijsku strukturu, u dvije rečenice. Pita se zašto se takve stvari dešavaju? Prvo zato što su novine u vlasništvu bogatih ljudi koji se brinu da samo određene stvari dođu do javnosti. Drugo, osoba koja prolazi kroz elitni sustav obrazovanja, npr. škole u Oxfordu, uči da postoje određene stvari o kojima nije prikladno govoriti i određene misli o kojima nije prikladno razmišljati. To je socijalizacijska uloga elitnih institucija i ako se tome osoba ne prilagodi, najčešće je vani.

U razvijenim demokracijama narod se najefektivnije može kontrolirati kontroliranjem misli ili kako je još napominjao Orwell: bez potrebe za izravnim zabranama. Misli su one koje mogu odvesti do djela te ih je stoga potrebno držati na uzici. U cjelokupnom sustavu kontrole i ndaziranja, kojim upravljaju megakorporacije, mediji igraju vrlo važnu ulogu. Mediji imaju presudnu ulogu u sustavu indoktrinacije, zajedno s obrazovnim ustanovama, sveučilištima i koledžima, počevši već od najranijih dana, od samoga vrtića. Sustav indoktrinacije jest taj koji nas uči kako se trebamo ponašati, što trebamo misliti i zastupati.

Takve stvari, kako objašnjava Noam Chomsky, jedan od najvećih intelektualaca našeg vremena koji se intenzivno već trideset godina bavi proučavanjem medija u SAD-u i njihovog utjecaja na politiku, se mogu lako otkriti pratimo li medije te pokušamo otkriti njihovu strukturu. "Struktura medija je vrlo slična ostalim institucijskim strukturama", čiji je cilj proizvodnja intelektualne i poslovne elite koja će podržavati interese moćnih. Dakle, proizvodnja "odgovornih ljudi" koji trebaju stvari preuzeti u svoje ruke. Ti "odgovorni ljudi" posjeduju određenu moć, aktivno sudjeluju u političkome životu, dogovaraju kandidate za izbore, te, duboko indoktrinirani, kontroliraju, ili barem pokušavaju kontrolirati, "zbunjeno stado pasivnih promatrača" koji nisu sposobni odlučivati sami za sebe, te, zbog tog razloga, kontrolu nad njihovim životima moraju preuzeti "odgovorni pojedinci".

Postoje različiti mediji koji rade različite stvari, kao što su industrija zabave, Hollywood, sapunice, itd. To su masovni mediji. Oni usmjeravaju masovnu publiku.

Postoji još jedan sektor medija, elitni mediji koji određuju program rada i okvir unutar kojega svi ostali djeluju, djeluju zato što su elitni mediji ti koji imaju dovoljno sredstava za takve stvari. Mediji kao New York Times, CNN i CBS. Njihova publika su većinom povlašteni ljudi, ljudi koji čitaju New York Times - ljudi koji su bogati ili dio onoga što se ponekad naziva političkom klasom. Oni su konstantno uključeni u politički sustav. To su najčešće menadžeri. Politički menadžeri, poslovni menadžeri (šefovi korporacija, na primjer), znanstveni menadžeri (sveučilišni profesori), ili novinari uključeni u organizaciju načina na koji ljudi razmišljaju i vide stvari.

Stvarni masovni mediji žele odvratiti pozornost ljudi. Oni i industrije odnosa sa javnošću imaju koncepciju demokracije kakva bi po njima trebala biti: sustav u kojemu je poseban sloj naučen raditi u službi gospodara, u službi ljudi koji upravljaju društvom. Ostatku populacije mora biti uskraćen bilo kakav oblik organizacije jer organizacija samo stvara neprilike. Neka sjede sami ispred TV ekrana i upijaju poruku koja kaže: "Jedina vrijednost u životu je živjeti što udobnije, živjeti kao ta bogata obitelj srednjega sloja koju gledaš i posjedovati lijepe vrijednosti kao što su sklad i patriotizam." To je sve što život pruža. Možda osoba pomisli da postoji nešto više od toga, ali budući da samo gleda televiziju pretpostavlja da je luda jer to je jedino što se tamo dešava...Neka ljudi rade nešto drugo, ali neka vodećim ljudima ne smetaju. Neka se zabavljaju uz profesionalne sportove, na primjer. Neka svatko postane zaluđen profesionalnim sportovima, seks skandalima ili poznatim osobama i njihovim problemima, ili nečim sličnim. Bilo čime, samo da nije ozbiljno. Naravno, ozbiljne stvari su za glavne dečke. "Mi" se brinemo o tome.

Tko su elitni mediji koji određuju program rada? New York Times i CBS, na primjer. Svi oni su velike, vrlo probitačne korporacije. Većina njih je ili povezana sa, ili izravno u vlasništvu puno većih korporacija, kao što su General Electric ili Westinghouse. Oni su na vrhu strukture moći privatne ekonomije, a to je jedna vrlo tiranska struktura. Korporacije su u biti tiranije, hijerarhijske, kontrolirane odozgo. Ako vam se ne sviđa što rade, izlazite. Komercijalni mediji su samo jedan dio toga sustava.

Proizvodnja pristanka

Ono što je dakle stvarni cilj masovnih i elitnih medija jest ono što Walter Lippmann, jedan od veterana američkog novinarstva naziva proizvodnjom pristanka.

Smatrao je da "revolucija u umjetnosti demokracije" može poslužiti za "proizvodnju pristanka", drugim riječima, donošenje suglasnosti putem novih tehnika propagande kod dijela javnosti koji se nije slagao s određenim idejama. Smatrao je da u demokraciji koja ispravno funkcionira postoje slojevi građana. Prvi sloj je onaj koji ima aktivnu ulogu u vođenju općih poslova. To je poseban sloj. Ljudi koji analiziraju, izvršavaju, donose odluke i upravljaju svim političkim, ekonomskim i ideološkim sustavima. To je mali postotak populacije... Ostali koji se nalaze izvan te grupe su "zbunjeno stado", kako ih je Lippman zvao. Bogata klasa se mora zaštiti od bijesa i gaženja zbunjenog stada...

Zato je potrebno nešto što bi ukrotilo zbunjeno stado, a to je nova revolucija u umjetnosti demokracije: proizvodnja pristanka. Mediji, škole i popularna kultura moraju biti podjeljeni; jer im politički sloj i oni koji odlučuju moraju dati nekakvu podnošljivu sliku stvarnosti, iako i oni moraju ulijevati pravilna uvjerenja. Tu se nalazi neizrečena pretpostavka - čak je i odgovorni ljudi moraju sakrivati od samih sebe, a odnosi se na pitanje kako ti ljudi dospiju na pozicije na kojima imaju autoritet u odlučivanju. Tako što služe prave moćnike, naravno. One koji posjeduju cijelo društvo, jedan vrlo uzak krug. Ako poseban sloj dođe i kaže: "Mogu služiti vašim interesima", postat će dio izvršne grupe. O tome se mora šutjeti. To znači da su oni morali prihvatiti uvjerenja i doktrine koje će služiti interesima privatne moći. Ako ne uspiju svladati tu vještinu, nisu dio posebnoga sloja. Vrijednosti i interesi privatne moći i veza između države i poslovnoga svijeta koja predstavlja te vrijednosti moraju biti duboko indoktrinirani u njih. Ako mogu proći kroz to, mogu biti i dio posebnoga sloja. Ostatak zbunjenoga stada treba jednostavno biti zaokupljen drugim stvarima.

To je lagano izvesti u državama koje danas smatramo totalitarnima ili vojnima. Jednostavno im prijetiš batinom i ako naprave nešto krivo, dobit će po glavi. Kako je društvo postalo slobodnije i demokratskije tako se izgubila i ta sposobnost. Zato se treba posvetiti tehnikama propagande. Logika je jasna. Medijska propaganda je u demokraciji ono što je batina u totalitarnoj državi.

Disidentska kultura

Unatoč svemu ovome, disidentska kultura je još uvijek živa. Proširila se od 1960-ih. Kao prvo, u '60-ima je bila vrlo spora u svome razvoju. Nije bilo prosvjeda protiv rata u Indokini sve do godina nakon što je Amerika počela bombardirati Južni Vijetnam. Taj pokret je bio vrlo malen, sastojao se uglavnom od studenata i mladih ljudi. Do '70-ih stvari su se promijenile. Razvili su se važni pokreti... U '80-ima je došlo do još veće ekspanzije pokreta solidarnosti, a to je nešto novo i važno u povijesti američkoga, ako ne i svjetskoga, disidentstva. Ljudi u tim pokretima nisu samo prosvjedovali nego su uključivali i sebe same, često i intimno, u živote ljudi koji pate. Svašta su od toga naučili i imali vrlo civiliziran utjecaj na mainstream Ameriku. Sve ovo je napravilo golemu razliku...

Sve su to znakovi civiliziranoga utjecaja, unatoč propagandi, unatoč nastojanjima da se kontroliraju misli i unatoč proizvodnji pristanka. Bilo kako, ljudi stječu mogućnost i volju za razmišljanjem. Skepticizam prema moći je u porastu, a promijenili su se i stavovi prema puno stvari. Sve se dešava sporo, ali je vidljivo i važno. Drugo je pitanje da li je ono dovoljno brzo da napravi značajnu promjenu u svijetu... Organizacija ima svoje posljedice. Pojedinci shvate da nisu sami. Drugi razmišljaju kao i oni. Mogu produbiti svoje misli i naučiti više o onome u što vjeruju. Ti pokreti su vrlo neformalni, nisu kao organizacije gdje postoji članstvo, samo raspoloženje koje uključuje interakciju među ljudima.


Marija Mikulić
U Slavonskom Brodu 23.8.2004.


SVEUČILIŠTE J. J. STROSSMEYERA, OSIJEK
VISOKA UČITELJSKA ŠKOLA
DISLOCIRANI STUDIJ U SLAVONSKOM BRODU
SEMINARSKI RAD IZ MEDIJSKE KULTURE:
MAINSTREAM MEDIA - TOTALITARIZAM BEZ TOTALITARIZMA
MENTORICA: mr. sc. Vesna Srnić

20.10.2004