UMJETNIČKI VIDEO (Video-art)
 |
Televizija kao umjetnički medij
Među prvim eksperimentatorima na videu su oni koje radi grupa autora u Bostonu, 1969. godine u sklopu projekta "The Medium is is the Medium": Allan Kaprow, Nam June Paik, Otto Piene, Terry Riley i Phil Makanna. Najveću ekstenziju video postiže u naročitim "TV galerijama" - konceptualnim galerijama koje egzistiraju samo u trenutku transmisije, a "otvorenošću" ne promiču prodaju nego informacije, s ciljem da uključe auditorij u jedinstvenu svijest.
Tim prenošenjem televizije u galerijske prostore i ona kao složen procesan, elektronski medij započinje "simultanost", te zahtijeva "selektivan princip i kritičko rasuđivanje" što znači poznavanje kibernetike, tog "integrativnog misaonog sustava, kao teorije dinamičnih i procesnih samoregulativnh sistema" (Rudolf Arnheim po dr.Veri Horvat-Pintarić, u zborniku "TV danas", 1972.). Tako možemo govoriti o video statici ili nultom stupnju medijske ekspresije, u smislu transparentnosti medija, te o video dinamici ili procesualnosti.
Posebno su bila interesantna tri umjetnika iz tog vremena: Nam June Paik čini distorzije TV slike pretvarajući katodnu cijev u paletu za kreativne apstrakcije, Otto Piene stvara kompjuterske animacije, a Andy Warhol radi "Underground ice-cream" za TV s oduševljenjem.
Razlika između TV i videa: video-art
Iako se teleportira audio-vizualna informacija u oba sustava, video je omogućio specifičan grafički potecijal i kreativnu sintezu mišljenja kroz tzv. kibernetsku umjetnost. Za razliku od filma, iako se približio načinima rada u eksperimentalnom filmu, video rad ili umjetnički video (video art) koristi intenzivno "elektronsku procesnu figuraciju", tj. hardware i software, čime video umjetnik ulazi u široku mrežu teledinamičke video svijesti, ostvarujući prošireni, centralni nervni sustav čovječanstva i transnacionalnu video svijest.
Šireći svijest i mijenjajući tehnologijom okolinu (prirodu komunikacije), umjetnik je nužno postao i ekološki odgovoran. Razvijajući spoznajno mišljenje kroz apstrahiranje te "glazbe elektrona", umjetnik je bojom, zvukom i pokretom, a putem semantičkog pomicanja, postigao ovladavanje medijem, humanizirajući tehnologiju i tvoreći novu stvarnost.
Od video-eksperimenta, preko video instalacija, do video-arta
Poznati video umjetnici istražuju svakodnevnicu, društvo, kulturu, prirodu, fenomene (ljubav, identitet, feminizam) često se osobno pojavljujući likom ili glasom i često naglašavajući nepatvorenu seksualnost ili subverzivnost: Nam June Paik ("Zen for TV",1965.), Bill Viola, ("I do not know what it is I am like", 1986.), Bill Seaman ("Telling motions",1986.), Jeremy Welsh ("Labyrinth",1987.), Dara Birnbaum ( "Damnation of Faust", 1985.), Sanja Iveković ("Maja",1986.), Dalibor Martinis ("Kameni vrt"-video instalacija, 1986.), Breda Beban i Hrvoje Horvatić , ("Pomiluj moje ruke", 1986.) i dr.
Dalibor Martinis: Open Reel (otvoreni kolut), Motovun, 1976.
Svojstveno konceptualnoj umjetnosti, autor je drugi kolut na koji se inače u videu namata vrpca , zamijenio svojom glavom, pa tako kamera snima okretanje lika autora oko kojega se namata vrpca na kojoj je netom snimljena slika. Na kraju vrpca prekriva cijelo lice i kamera sada snima tek samo vrpcu.
Dalibor Martinis: "Video imunitet", Motovun, 1976.
Autor je zamijenio tuš u kupatilu video kamerom, pa se "oprao" tv-zrakama umjesto vodom, preplićući iluziju i realnost, te izvjesnom intimom i ironizacijom, unatoč inače izraženoj hladnoći u poetici, svrstava se u autore "europske romantike prvenstveno zbog svijesti o prolaznosti" (Davor Matičević).
Sanja Iveković: "Make up-make down", Motovun, 1976.
Već 70-tih godina umjetnica se javlja konceptualnim temama vezanim uz feminističku problematiku i masovne medije, uključujući često "elektronsku sliku" u svoje performance. Svakodnevno šminkanje sada dobiva novo svojstvo erotske igre, u kojoj falusoidni oblici predmeta kojima se svakodnevno služimo, dobivaju posebno značenje.
Bill Viola: "I do not know what it is I am like", SAD, 1986.
(Ne znam kakvoga me drugi vide)
Ovo vrsno djelo je duboke psihološke motivacije i "uosjećanja", gdje Viola pokazuje razne nivoe bića, reflektirane u svijetu oko nas. On reducira taj svijet minerala, biljaka, životinja i ljudi do askeze, gdje okretanje "unutrašnje-vanjsko" postaje isto, "ne bojeći se ispitati svoje vlastite granice, čini to vrlo oslobođeno i time otvara pogled u nadolazeće izvore bića, izvan granica života i smrti." (Katalog "3. Međunarodni bienale", Ljubljana, 1987.)
Semantički to je "probijanje prema novom značenju koje će "pokriti" još neiskazanu situaciju" (Gajo Peleš), a amalgamirat će se semantički potencijal značenja i primaočevo iskustvo. Tako dolazi na vidjelo umjetnikova antropološka i ekološka svijest - "antropokozmomorfizam" (Edgar Morin), a evidentna je i sasvim "nova ekonomija viđenja" (Marina Gržinić/Aina Šmid).
Umjetnik na gotovo spiritualan način prožima i pretapa mentalnu i projektivnu (elektronsku) sliku, koristeći se "slikovitim mišljenjem" često na razini simbolizma, fantazma i izvjesnog autoerotiziranja.
mr.sc Vesna Srnić
01.01.2003