PROŠIRENI MEDIJI - STRIP
 |
Najjaču izdavačku produkciju ostvario je strip tridesetih godina 20.stoljeća, pa se ove smatraju "zlatnim" godinama stripa.
Da je strip važna kulturološka pojava, pojasnilo se u nas znatno kasnije: zahvaljujući nekolicini teoretičara vizualnih komunikacija, posebno dr. Veri Horvat-Pintarić koja ga je učinila objektom šireg zanimanja, izdvojila ga iz "prezrene robe široke potrošnje", uvela ga na fakultet kao predmet studija (uz plakat, fotografiju, film, televiziju, reklamu, video, čime se inače "akademska" znanost ne bavi).
Začetak kvalitetnog domaćeg stripa vezan je uz rad Andrije Maurovića neposredno prije početka II.svjetskog rata i krajem pedesetih godina. Tijekom šezdesetih i naročito sedamdesetih, omladinski listovi sve više pozornosti posvećuju stripu ("Polet", "Studentski list") i iz tih krugova izlazi tzv. "treća generacija" autora stripa koji su danas poznati i u svijetu: Mirko Ilić, Igor Kordej, Ninoslav Kunc, Krešimir Zimonić, Radovan Devlić - svi članovi bivše autorske grupe "Novi kvadrat". Javlja se i niz drugih grupa: "Tuš grupa", "Sarst", "Fons" i dr. Treba svakako spomenuti i individualna stvaralačka iskustva Joška Marušića, našeg najznačajnijeg
društveno angažiranog autora stripa.
U novije vrijeme, tijekom devedestih godina 20.stoljeća, posebno se izdvajaju slavonski crtači stripa: Dubravko Mataković (Vinkovci), čiji stripovi se objavljuju i u školskim udžbenicima, Josip Majić (Slavonski Brod) dobitnik internacionalnih nagrada, te Bruno Budrović (Slavonski Brod), prepoznat u SAD i svjetski priznat crtač.
U međuvremenu, osim ovih nekonvencionalnih i angažiranih stripova koji su slabom uređivačkom politikom zanemareni, došlo je do navale malograđanskih stripova "za odmor i razonodu, iz "kuhinje" svjetskog komercijalnog stripa (drastični građanski individualizam tipa "Superman"), čiji čitatelji uglavnom imaju osobine stvaralačke nemoći i lijenosti duha, te odbijaju svaki promišljeniji strip.
U znak revolta, najnovija zagrebačka grupa autorskih strip crtača "Divlje oko", predstavila se art stripom na "Salonu mladih" 2001. godine, potom nastavila promoviranjem svog fanzina i CD-a, te nedavnim izdavanjem reprezentativnog albuma-kataloga.
Jedan od priznatih teoretičara masovnih medija, pa tako i stripa, Talijan Umberto Eco, u svojoj knjizi "Tumačenje Steve Canyona" govori upravo o takvim složenostima ovog medija koja možemo prepoznati na semantičkoj (simboličkoj) razini, ideološkoj i antropološkoj.
Temeljni element semantike stripa je konvencionalni znak "oblačića" koji prati standardizaciju raspoloženja: ako završava oštricom, što vodi do lica koje govori, "oblačić" izražava "izravan govor", a ako završava nizom mjehurića označava "zamišljeni govor", ako je "oblačić" izrezuckanog ruba tada se radi o uzbuđenosti, strahu itd.
Također važan element je i grafički znak uporabljen u sonornoj službi kao onomatopejsko proširenje resursa jednog jezika (npr. "zip" metka, "gulp" zaprepaštenja), no često se prenose iz engleskog jezika u druge gubeći neposrednu vezu sa značenjem ("smack" udarca šakom).
Navedeni semantički elementi tvore određenu gramatiku kadra, upućujući na utjecaj filma, naročito u vidu zakona montaže. Ipak, strip montira originalno: ne ostvaruje neprekidan tijek pomoću nepokretnih kadrova kao film, već postiže vrstu idealnog kontinuiteta razbijajući kontinuum na osnovne elemente koje čitatelj u mašti spaja i vidi kao kontinuum. Takav eliptični postupak, sa stajališta komunikacije znači programatsko uklanjanje redundancije (zalihnosti), dakle omogućuje poruku visokog informativnog kapaciteta.
Formalna struktura (kadar, montaža) može biti i predmetom ironije: izlaženje iz kadra, zahvat u kadar, uspostavljanje izravnog odnosa između lika i autora.
Da je zatim i strip utjecao na film očito je npr. iz Goddardovog stila gdje je filmski jezik uobličen pomoću čiste i jednostavne jukstapozicije filmskih slika. Ovdje možemo dodati još i utjecaj futurizma na strip, kao i utjecaj stripa na likovnu umjetnost pop-arta u djelu Roya Lichtensteina, koji mijenje strip konvenciju reprezentacijom ("Wall explosion", "Whaam").
Na ideološkoj razini postavlja se problem tipa; strip ne može stvarati tipove, nego samo standarde, budući da jedino i može komunicirati ideološke sadržaje nadahnute posvemašnjim konformizmom, dakle u mogućnosti je samo potvrditi ono što je već poznato (a to je osobina mass medija uopće). Radi se uglavnom o američkom modelu prosječnog čovjeka kao idealnog građanina masovnog društva: uz sreću i trošenje vladaju simboli prestiža.
Autor nudi standarde jer je prisiljen dnevnim ili tjednim nastavljanjem stripa, pa su prepoznatljivi stereotipi mnemotehnička pomoć koja čitatelju može biti pružena. Jasno je stoga da su veće valjanosti i zrelosti stripovi koji nisu u nastavcima.
Također, s obzirom na važnost stimula koji postoje u stripu i sličnim interpretacijama gdje dolazi do psihološkog razdvajanja stvarnosti, postavlja se i pitanje rizika kojeg normalna osoba prevladava i integrira, ali ne i ona s krizom osobnog identiteta. Naposlijetku, zadatak kulturne antropologije je da razmatra razvoj ideološke deklaracije koja se odnosi na sustav vrijednosti vjerovanja i ponašanja jednog industrijskog društva (npr. American Way of Life). Kao naglašenu osobinu Eco izdvaja izvanredan razvitak humora u masovnoj kulturi koja svjedoči, smatra on, o porastu nihilizma i njegovog protuotrova: igre i zabave.
mr.sc. Vesna Srnić
15.03.2003