UMJETNOST (NI)JE SIGURNO UTOČIŠTE
 |
Kao nezavisni kustosi i povjesničari umjetnosti, organizirali su niz samostalnih i grupnih događanja u Hrvatskoj, Mađarskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu s vrlo izraženim interesom za društveno angažiranu umjetnost u okolišu.
Od izložbi izdvajamo “Human/Nature” u Galeriji Trafó (Budimpešta, 2002) i Galeriji Balen (Slavonski Brod), “Sociability”(Galerija Balen, 2003) i “Unframed Landscapes” u ICA (Dunaújváros), Galeriji PM (Zagreb) i the Ecology Pavilion London (2004).
Od recentnih projekata izdajaju se organiziranje konferencije “Art and Sustainability” (“Umjetnost i održivost”) pri Central European University u Budimpešti i “Hrvatsko proljeće” (“Croatian Spring”) u Galeriji Studentskog centra u Zagrebu. Reuben je bio i ko-organizator konferencije “Visual Legacies of 1956” na Oxford Brookes University (2004), a 2005. u znamenitoj “Tate Modern” galeriji Fowkesovi su se predstavili na “Open Systems c.1970” simpoziju temom “Croatian Spring: Art in the Social Sphere” (“Hrvatsko proljeće: umjetnost u društvenoj sferi”), naglašavajući aspekt trasiranja društvenih i političkih intervencija konceptualnom umjetnošću 70-ih godina XX.st.
Također, redovito pišu za magazine Praesens, Umelec, Balkon, ArtMargins, Frieze and GreenMuseum.
Izrazito bogat informacijama, njihov web-site je razložen na četiri područja: Ecology, Memory, Translocal i Fringe, a gotovo sva predstavljena djelatnost autorskog para iscrpljuje se na sociološkim, političkim i ekološkim aspektima suvremene umjetnosti. Posebno je razvidno da Fowkesovi nisu pristalice svjetskog procesa globalizacije, jer tamo gdje je nužna ili ipak poželjna oštro se konfrontiraju nacionalnom politikom i gestom, kada primjerice u napisima propituju “Glocal” (složenica nastala od “global” i “local”) djelovanje zagrebačke umjetnice Kristine Leko, u tekstu “The Private Other in the American Dream” pisanom povodom izložbe “Amerika” Kristine Leko u Muzeju suvremene umjetnosti, 2005.
Posebno angažiran u trendu kritiziranja komunizma, dr. Fowkes je u sažetku teza svoje doktorske disertacije “Monumental Sculpture in Post-War Eastern Europe, 1945-60” preferirao političko negiranje socijalističkog realizma i posebno sovjetske politike, u većoj mjeri nego kritičko razmatranje formalnih likovnih elemenata, jer samim izborom teme to si je uskratio. Poznato je kroz povijest umjetnosti da su mnogi vrsni umjetnici bili politički zbunjeni tijekom svog stvaralačkog vijeka, sjetimo se samo velikana hrvatskog kiparstva Ivana Meštrovića koji je iako projugoslavenski orjentiran bio i ostao jedna od najsnažnijih umjetničkih pojava u Hrvatskoj, a također uvažen i u Sjedinjenim Američkim Državama, što samo potvrđuje činjenicu da politička opredjeljenja i djelovanja nisu presudna za procjenu umjetničkog djela.
Kao izrazito europski određeni kritičari, Fowkesovi se ne referiraju (pozitivno ili uopće) na drugačije kulture, a izostavljanje dubljih estetskih promišljanja u kritikama, kao i problematiziranja duhovnog u hegelijanskom smislu (filozofija/etika, umjetnost, religija/ekumenizam), upućuju na zaključak da mladim kustosima tek predstoji, nadamo se, uspješna karijera upoznavanja drugačijeg i pozitivnog. Stari kineski filozof bi rekao: “Napredujemo polako kao što gutljajima otpijamo vodu”.
Mr.sc. Vesna Srnić
25.02.2006